Piše: Željko Tomašić
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Kada se spomenu zavičajna društva, većina ljudi pomisli na Hrvate u Kanadi, Australiji, Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji. Pomisle na ljude koji daleko od domovine čuvaju svoj identitet, običaje i uspomene na kraj iz kojeg potječu.
Međutim, zavičajci ne postoje samo izvan Hrvatske. Ima ih i unutar nje.
Dovoljno je prošetati zagrebačkim studentskim domovima i fakultetima pa vidjeti kako se spontano okupljaju Međimurci, Dalmatinci, Slavonci, Ličani, Hercegovci i mnogi drugi. Nije ih spojila politika niti administracija. Spojio ih je zajednički osjećaj pripadnosti kraju iz kojeg dolaze.
To nije ništa neobično. Čovjek je društveno biće. Traži ljude s kojima dijeli iskustva, običaje, govor, uspomene i način života. Zato postoje sportski klubovi, planinarska društva, vatrogasna društva, kulturno-umjetnička društva, braniteljske udruge i brojne druge organizacije. Zavičajna društva samo su jedan od prirodnih oblika ljudskog povezivanja.
Tijekom Domovinskog rata taj se osjećaj posebno snažno pokazao. Mnogi su se vraćali upravo u svoje gradove, općine i sela kako bi branili svoj dom. Branili su Hrvatsku, ali su istovremeno branili i svoj zavičaj. Mjesto u kojem su odrasli, ljude koje poznaju i uspomene koje nose cijeli život.
No uloga zavičajaca danas je mnogo šira od očuvanja tradicije i sjećanja.
Međimurac koji živi u Karlovcu može Karlovčanima pokazati ljepote Međimurja. Može ih upoznati s Mađerkinim bregom, međimurskim vinima, kulturnom baštinom i prirodnim ljepotama svoga kraja. Istovremeno svojim prijateljima u Međimurju može otkriti Karlovac, njegove rijeke, Zvijezdu, Dubovac ili kamp Slapić.
Na prvi pogled riječ je samo o razgovoru među prijateljima. U stvarnosti nastaje most između dviju sredina.
Takvi ljudi postaju ambasadori dviju sredina.
I upravo je u tome možda najveća vrijednost domaćih zavičajaca. Oni ne žive između dvaju identiteta nego ih spajaju. Povezuju ljude, udruge, ustanove, turističke zajednice, gospodarstvenike i kulturne djelatnike. Nerijetko upravo preko osobnih poznanstava nastaju suradnje, projekti, gospodarski kontakti ili kulturne manifestacije koje inače nikada ne bi zaživjele.
U vremenu kada se mnogo govori o regionalnom razvoju, turizmu i demografiji, često zaboravljamo da najjače veze među hrvatskim krajevima stvaraju upravo ljudi.
Ne ministarstva.
Ne strategije.
Ne uredbe.
Ljudi.
Ljudi koji su promijenili adresu, ali nisu zaboravili svoj zavičaj.
Zato na zavičajna društva ne bismo trebali gledati kao na skupine koje žive od nostalgije. Ona mogu biti čuvari kulturne i povijesne baštine, ali i pokretači novih suradnji. Mogu biti mjesta susreta, razmjene ideja i povezivanja različitih hrvatskih regija.
Jer čovjek može živjeti u Karlovcu, a u srcu nositi Međimurje. Može živjeti u Zagrebu, a ostati Slavonac. Može živjeti u Istri, a ponosno čuvati ličke korijene.
Takvi ljudi nisu podijeljeni između dvaju domova.
Oni imaju privilegiju razumjeti oba.
A upravo zato postaju najbolji ambasadori svojih sredina, gradeći mostove ondje gdje bi drugi možda vidjeli granice.